Bijeli sljez je višegodišnja zeljasta biljka, sa razgranatim korijenom. Stabljika do 150 cm visoka, pokrivena mekim dlakama. Listovi na dužim ili kraćim drškama, trouglasto – jajasti, sa obe strane prekriveni dlakama, po obodu sitno nazubljeni, plitko dijljeni na tri do pet režnjeva.
Cvjetovi pojedinačni na kratkim drškama ili složeni u kratke grozdaste cvasti u pazuhu listova, svijetlo ružičasti ili bijeli, prašnici tamno crveni. Cvjeta od juna do septembra. Plodići obrasli dlakama.
Bijeli sljez je rasprostranjen u Evropi, Aziji, Sjevernoj Africi, istočnom dijelu Sjeverne Amerike. U mnogim zemljama se uzgaja radi proizvodnje droga. Bijeli sljez raste na vlažnim livadama, pored obala rijeka, u vlažnim šibljacima, jarugama, na zaslanjenim zemljištima, kao korov.
Od biljnih dijelova bijelog sljeza sakuplja se korijen, list i cvijet. Korijen se vadi od vogodišnjih biljaka u jesen, tokom oktobra i novembra jer tada u sebi sadrži najbše sluzi. Može se brati i u proljeće (mart), prije nego se biljka razvije. Izvađeno korijene se pere, guli, siječe na sitne kocke, a zatim suši. Korijen bijelog sljeza je bljutavog ukousa i sluzav. List se bere prije ili za vrijeme cvjetanja tj. u julu i avgustu. Cvjetovi se beru u pupoljku prije nego se rascvjetaju.
Korijen bijelog sljeza sadrži dosta sluzi (preko 10 %), skroba, saharoze, masnog ulja, tanina, pektina, asparagina, lecitina, fosfata, fitosterola. Najviše ima sluzi u jesenjem korijenu. Korijen i nadzemni dijelovi biljke sadrže smjesu flavonoidnih i kumarinskih heterozida.
Koristi se prilikom liječenja katara organa za disanje i protiv kašlja. Osušeni listovi se koriste u obliku čaja za ispiranje usta i grla. Svježa zgnječena biljka se upotrebljava kao oboga povrijeđena mjesta.
