Ovaj fenomen često se javlja u našim svakodnevnim životima, bilo u obiteljskim odnosima, na radnom mjestu, među prijateljima ili čak u društvenim krugovima. Mnogi psiholozi, kao i stručnjaci za međuljudske odnose, govore o ovom fenomenu kao obrambenom mehanizmu koji ljudi koriste kako bi zaštitili svoj identitet, osjećaj samopouzdanja i sliku o sebi.
Kada netko osjeća unutarnji sukob ili nelagodu zbog vlastitih postupaka, ponašanja ili moralnih normi, često se okrene ka kritiziranju drugih. Ova strategija poznata je kao “projekcija”, što je termin koji se koristi u psihologiji kako bi se opisala pojava kada ljudi svoje vlastite negativne osobine, osjećaje ili postupke pripisuju drugima. Na taj način, oni izbjegavaju suočavanje s vlastitim manama i problemima, preusmjeravajući pažnju na ono što percipiraju kao pogreške drugih.
Primjerice, osoba koja kritizira nekoga zbog loših prehrambenih navika ili neodgovornog ponašanja u vezi zdravlja, može sama imati problem s prejedanjem ili nekim drugim destruktivnim obrascima ponašanja. Ova kritika zapravo ne odražava stvarni interes za ponašanje druge osobe, već je više obrambeni mehanizam kojim osoba pokušava umiriti vlastitu savjest i stvoriti iluziju moralne superiornosti.
Jasno je da ovakav pristup nikada nije produktivan niti doprinosi stvarnom rješavanju problema. Kritika i osuđivanje često su povezani s osjećajem srama i krivnje kod osobe koja kritizira. Umjesto da prepoznaju i prihvate svoje slabosti i mane, mnogi ljudi osjećaju potrebu da te iste slabosti uoče kod drugih, u nadi da će se zbog toga osjećati bolje ili nadmoćnije. Psiholozi ističu da je upravo ta potreba za nadmoći i kontrolom nad drugima znak unutarnje nesigurnosti.
Jedan od ključnih razloga zašto ljudi koji sami imaju problema s određenim ponašanjima osuđuju druge jest strah od vlastite neadekvatnosti. Kada netko kritizira drugoga, često to čini kako bi se osjećao bolje u odnosu na svoju nesigurnost. Na primjer, osoba koja se bori s vlastitim emocionalnim problemima može osuđivati druge zbog njihove emocionalne osjetljivosti ili “slabosti”, kako bi prikrila vlastite unutarnje borbe.
Drugi razlog može biti tzv. društvena dinamika, gdje ljudi osjećaju potrebu za održavanjem društvenih normi i pravila, čak i ako ih sami krše u privatnosti. Osuđivanjem drugih, oni pokušavaju održati sliku o sebi kao moralno ispravnih i društveno prihvaćenih pojedinaca. To je naročito prisutno u zajednicama gdje su norme i pravila strogo definirani, a odstupanje od njih izaziva osudu.
Stručnjaci za mentalno zdravlje savjetuju da je važno razviti svijest o vlastitim nesigurnostima i unutarnjim konfliktima kako bi se izbjeglo osuđivanje drugih. Prvi korak prema promjeni je prepoznavanje vlastitih osjećaja krivnje ili srama koji mogu poticati takvo ponašanje. Psiholozi također ističu važnost samosuosjećanja i suosjećanja prema drugima. Umjesto da brzo osudimo druge ljude, korisnije je zapitati se zašto nas nešto toliko uznemiruje kod njih. Ova introspektivna praksa može pomoći u prepoznavanju vlastitih nesigurnosti i doprinijeti osobnom rastu.
Za kraj, važna je poruka da, iako je prirodno da svi ponekad sudimo druge, istinska emocionalna zrelost leži u sposobnosti da razumijemo svoje motive iza tih prosudbi. Kada prepoznamo vlastite slabosti i umjesto osuđivanja drugih krenemo prema samopoboljšanju, postajemo bolji i prema sebi i prema drugima. Također, prihvaćanjem činjenice da svi ljudi imaju svoje borbe i da nitko nije savršen, možemo razviti veću empatiju i toleranciju prema različitostima koje nas okružuju.
Kada nas sljedeći put netko kritizira, vrijedi se zapitati – je li to doista objektivna kritika ili je odraz nečijih vlastitih unutarnjih sukoba?
