Mnogi ljudi vjeruju da ključ za pronalaženje unutrašnjeg mira i srećnog života leži u sposobnosti da oprostimo onima koji su nas povrijedili.
Često čujemo poruke da ne možemo biti zaista sretni dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Međutim, vjerujem da oprost nije uvijek nužan, te da nije svakome zasluženo dati tu privilegiju. Smatram da kada olako oprostimo tuđu surovost i nepravdu, možemo sebe postaviti u nepovoljan položaj.
Ako osoba koja nam je nanijela psihičku ili emocionalnu bol iskreno pokaže kajanje, zatraži oproštaj, prizna svoju krivicu i izrazi želju za popravkom, tada je razumno razmotriti davanje druge prilike. No, ukoliko se osoba ne kaje, a mi želimo oprostiti, tada možemo nanijeti štetu samima sebi. Oprost može značiti oslobođenje od odgovornosti i krivice, ali važno je zapamtiti da se time ne oslobađamo mi, već osoba koja nam je nanijela bol.
Iako nitko ne brani da oprostimo tuđe greške, nije uvijek garantovano da će nam to donijeti unutrašnju sreću. Postoji mišljenje da davanje oprosta pokazuje našu moralnu superiornost nad osobom koja nas je povrijedila. No, opraštanjem onima koji to ne zaslužuju, možemo im dati priliku da nas ponovno povrijede, možda čak i dublje.
Također, postoji uvjerenje da ne bismo trebali gajiti bijes prema ljudima koji su nam bliski te da bismo im trebali uvijek opraštati. No, što ako su ti bliski ljudi kontinuirano neosjetljivi prema nama, bez trunke suosjećanja i dobrote? Smatram da samo osobe spremne priznati svoje greške i iskreno tražiti oproštaj zaslužuju tu priliku.
Svi ostali, bez obzira na bliskost, ne bi nužno trebali biti automatski nagrađeni drugom šansom. Davanje prilike ljudima koji je nisu zaslužili može rezultirati ponovnim povredama, često i dublje nego prije. Važno je postaviti granice i očekivati poštovanje, a ne uvijek olako pružati oprost.
Izvor: odmorimozak.com
